PM* BLOG

Pisao je (uvijek) iskreno Charles Bukowski: „Pisanje nikada nije bilo neki rad za mene. Bilo je, otkad pamtim, uvijek isto: uključim radio na stanicu klasične muzike, pripalim cigaretu ili tompus, i otvorim bocu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućavao mi je da nastavim i onda kada je sam život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horor-šou. Uvijek je postojala mašina da me utješi, da govori sa mnom, da me zabavi, da spasi moje dupe, da ga spasi od ludnice, od ulica, od sebe.“

Zvuči tako lako, kada to kaže jedan od najvećih američkih pisaca, iskrena spisateljska mrcina za koju su znali reći da je od onih koji “nema vremena za metafore, nego ide odmah do kosti...”. Zvuči tako lako, jer je i bilo. Bukowski je jedan od rijetkih kojima nikada nije bilo teško prihvatiti istinu u ovakvom svijetu preplavljenom nebitnim informacijama, globalnim predstavama nakaza, kaosa…u kojem ćemo ionako, kako kaže Bukowski „svi umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziramo jedni druge glupostima, pojede nas ništa.“ Pojede nas laž, zavist, glupost, lijenost, oholost, škrtost, neodgovornost...

Pojedu nas lažne priče koje zapravo imaju prednost kada treba ujediniti ljude. Za razliku od Bukowskog većini u ovom svijetu teško je prihvatiti istinu. Jer istina je iskustvo, nije vjerovanje. S istinom se susrećeš, ne proučavaš je na mapi, ne čuješ je na radiju, ne pročitaš je na portalima, ne možeš je uljepšati,...I koliko god netko mislio da je život u laži ljepši, život u istini ne ovisi ni o čemu. Jer je lako kad je ispravno („treba samo da budem tu.“) No, ljudi zaziru od lakog jer tu nema borbe, nema sukoba, muke, nema problema, a to donosi ego…Zato! Zato ljudi uživaju u otežavanju stvari. Zato je teško i duboko disati. A kamoli utišati ego. A i kako ćeš, kada se moraš neprestano prisjećati da si netko. Moraš se stalno bojati da ne prestaneš to biti, moraš si stalno nabavljati rekvizite, a to je teško, zato to i biraš. Jer lako je ispravno. A ti neprestano misliš da lakoćom nisi ostvario ništa, jer se ego tada ne osjeća moćnim. Kažeš: Teško je (još i kukaš)… Naravno da je, jer stvaraš ideal, a on je uvijek negdje u budućnosti. Tako je teško živjeti. Jer živjeti se može samo sada i ovdje. I što je najbolje ne trebaš ništa odgonetnuti jer život nije zagonetka. Život je čudo, koje trebaš živjeti. Tada će biti lako. No, nažalost većina do tog zapažanja nikada i ne dođe, već u tom ropstvu rekvizita postaju isprazni, „postaju tijela u kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja im napusti oko. Glas im postane ružan. Sve postaje ružno. I prečesto se žale da nisu učinili ništa sa svojim životom iako nestrpljivo čekaju da im netko kaže da to nije tako.“ A, što im na to reći?

Da popiju šalicu čaja. Zapravo da pijuckaju. Da osjete toplinu trenutka i njegovu glazbu i spokoj i ljubav koji bujaju. Da na trenutak nestanu sa svojim umom koji stalno živi matematički, stalno kalkulira, promatra, osuđuje, kritizira, vjeruje, pa ne vjeruje, pa je za, pa je protiv. Da će možda tada shvatiti što je ljepota. Bit. Lakoća. Ili da im Bukowski odgovori u svom stilu: „Prokleti ljudski rod koji preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj. Kopilad! Eto… sad mi je bolje.“ Ili neka samo istinski promotre malu djecu (koja ionako prirodno znaju da je lako ispravno), i da bez kalkulacije uhvate smjer vjetra prema onome što neprestano ignoriraju i zaboravljaju stvarati, a zove se RADOST!

Linda Poščić Borovac