PM* BLOG
Svi smo mi luđaci u borbi za ideale dok nam povijest jednog dana ne da za pravo
Ako želimo mijenjati svijet moramo biti nerazumni, nerealni i nemogući. Budalasti. Onakvi kakvi smo bili kao djeca, kada smo vjerovali da je sve moguće, pa čak i ona naša imaginarna, čarobna zemlja u kojoj nam je urnebesno dobro, koju smo docrtavali na kartu svijeta. Neki su je davno prije nas nazvali Utopija (grč. ou = ne, topos = mjesto, ili zemlja koja nigdje ne postoji), a mi smo je zvali Moge (izvorni hrv. dječji za „može“, moguće). Zato mi se i dalje djeca više sviđaju nego odrasli. Uvijek opažaju i nekako prirodno znaju više. Još nisu naučila ne vidjeti. No,… (taj me „no“ u ovim kontekstu brine). Iako djetetova duša zahtjeva gledanje, kultura oko njega konstantno traži sljepilo. Iako djetetovo srce traži igru, živahnu energiju, maštu, žar, strast - društvo, škole, institucije te osobine do najmanjeg atoma kroz odrastanje stlače i ne dopuštaju im živjeti. Zvuči poput mučne napetosti koju moraju podnijeti. I dok tako odrastaju, istovremeno venu, povlače se ili polude. Na tom putu im...
KISS princip i ostala načela komunikacije
Kada vidiš na cesti crveni prometni znak na kojem bijelim slovima piše S T O P, znaš što znači, zar ne? Odmah, iz prve. Ili si postavljaš dodatna pitanja? Promišljaš li o njegovom značenju? Ma daj molim te, odmah znaš da se moraš zaustaviti. E, takva treba biti i komunikacija u biznisu! Reci što želiš, ja ću ti reći što ti i kako mogu dati, kupimo nekoliko biljega, potpišemo desetak dokumenata i ćao bao. Sjeti se načela uspješne komunikacije. 1. Načelo jasnoće. Na najjednostavniji mogući način reci mi što mi želiš reći. Ne kompliciraj. Imaš li nešto što mi treba? Imam li ja nešto što treba tebi? 1+1=2, ne pristajem na 4 s 50% popusta. 2. Načelo jezgrovitosti. Umjerenost. Previše informacija - mozak će mi eksplodirati kao kokice u mikrovalnoj. Dodatke ostavi za ono kad te pitaju što ćeš za prilog uz glavno jelo. Premalo info - što tajiš? Meni si našao muljati? 3. Načelo omeđenosti sadržaja. Drž'...
Mali nalaz sa velikim „HVALA VAM“
Nekako sam već davno odlučila da me životom neće voditi nazivi. Posebni ne oni koje „plemena“ koriste za svrstavanje ljudi u razne „kućice“, a služe za njegovanje predrasuda i postavljanje ograničenja na sve živo i neživo. Ne vjerujem da je to važno. Ne vjerujem da je to dobro. Uostalom zašto smatrati da su neke uloge male, bilo u kazalištu, orkestru, obitelji, poslu, sportu, društvu… nijedna uloga nije mala. Jedini način da društvo, ali i svaki pojedinac pobijedi u ovom izobličenom svijetu prepunom nesigurnosti, straha, tjeskobe je upravo taj da svako može i treba pokazivati vodstvo. Svatko treba i može biti nadahnuće svojim prijateljima, suradnicima. Djeci. Svatko treba i može preuzeti odgovornost za rezultate. Svatko treba i može njegovati pozitivan duh i predano davati sve od sebe. Da, najvažnije je uvijek davati SVE od sebe. To je i jedino što možemo uvijek dati. SVE OD SEBE! Bez obzira na nazive: mladost, starost, muško, žensko, poduzetnik, službenik, dijete, odrastao, odvjetnik, konobar, smetlar, predsjednik, čistačica, doktor, blagajnik, vozač,...
Neočekivana priča o svjetlu
Prije nekoliko godina upoznala sam divnu djevojčicu. Na moju sreću još se družimo, ona je meni pravi učitelj-majstor, a ja njoj pravi učenik, barem tako mislim, onaj koji je spreman učiti, upiti, primati, razumjeti, ne samo slijepo slijediti. Volim je kao mentora. Nikada mi ne daje pravila, obrasce, ne pokazuje mi put. Ona mi daje svjetlo i kaže: „Uzmi ga, da vidiš mrak.“ Pa ne lutam kao mnogi. Uostalom ona zna da će mi svjetlo uvijek pokazati put, ne treba mi mapa. Moj put je ionako drugačiji od njenog. Postojanje se nikad ne ponavlja, svako od nas je jedinstven. Zna ona to dobro, zato je volim. I začudo, u ovoj nakupini tuđih mišljenja na svakom milimetru našeg daha, ona ne robuje nikakvim društvenim mrežama. Zna ona da život može bez njih, da joj je život ljepši bez njih. Zadovoljna je sobom, zato se ne hvali. A imala bi s čime da hoće. Za sebe tek skromno kaže da ima nepresušnu maštu, kreativne ruke i VELIKO SRCE. Voli...
PM HAIKU - MEĐU KNJIGAMA
Među knjigama Čuje se smijeh ljudi – "DISASTER - dijagnoza modernog biznisa"
PROKLETI LJUDSKI ROD KOJI PREUVELIČAVA SVE ŽIVO
Pisao je (uvijek) iskreno Charles Bukowski: „Pisanje nikada nije bilo neki rad za mene. Bilo je, otkad pamtim, uvijek isto: uključim radio na stanicu klasične muzike, pripalim cigaretu ili tompus, i otvorim bocu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućavao mi je da nastavim i onda kada je sam život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horor-šou. Uvijek je postojala mašina da me utješi, da govori sa mnom, da me zabavi, da spasi moje dupe, da ga spasi od ludnice, od ulica, od sebe.“ Zvuči tako lako, kada to kaže jedan od najvećih američkih pisaca, iskrena spisateljska mrcina za koju su znali reći da je od onih koji “nema vremena za metafore, nego ide odmah do kosti...”. Zvuči tako lako, jer je i bilo. Bukowski je jedan od rijetkih kojima nikada nije bilo teško prihvatiti istinu u ovakvom svijetu preplavljenom nebitnim informacijama, globalnim predstavama nakaza, kaosa…u kojem ćemo ionako, kako kaže Bukowski „svi umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da...