PM* BLOG

Prije nekoliko godina upoznala sam divnu djevojčicu.

Na moju sreću još se družimo, ona je meni pravi učitelj-majstor, a ja njoj pravi učenik, barem tako mislim, onaj koji je spreman učiti, upiti, primati, razumjeti, ne samo slijepo slijediti. Volim je kao mentora. Nikada mi ne daje pravila, obrasce, ne pokazuje mi put. Ona mi daje svjetlo i kaže: „Uzmi ga, da vidiš mrak.“ Pa ne lutam kao mnogi. Uostalom ona zna da će mi svjetlo uvijek pokazati put, ne treba mi mapa. Moj put je ionako drugačiji od njenog.

Postojanje se nikad ne ponavlja, svako od nas je jedinstven. Zna ona to dobro, zato je volim. I začudo, u ovoj nakupini tuđih mišljenja na svakom milimetru našeg daha, ona ne robuje nikakvim društvenim mrežama. Zna ona da život može bez njih, da joj je život ljepši bez njih. Zadovoljna je sobom, zato se ne hvali. A imala bi s čime da hoće.

Za sebe tek skromno kaže da ima nepresušnu maštu, kreativne ruke i VELIKO SRCE. Voli se izražavati kroz pokret. Odmalena pleše. Pleše od kad je prohodala, pleše dok čeka red u dućanu, pleše dok hoda niz ulicu. Zna ona da se ljepotu mora osjetiti, glazbu se mora osjetiti, i ples se mora osjetiti u svojem tijelu, umu i duši. Ne može to onaj koji robuje pravilima.

No, ona nije samo ples, ona je kada hoće i krojačica, i kiparica, i vrtlarica, i cirkuski virtuoz, ona je sve što hoće biti.

Ona ima 12 godina, ali kaže da se zna dogoditi i da ima manje dok se igra, voli i mašta, a može imati i puno više kada pričamo o predanosti, odgovornosti, trudu, upornosti… Jednostavno je prirodna, spontana, iskrena i ne treba dokazivanja.

Čemu uostalom ta potreba stalnog ljudskog dokazivanja?

Često je vidim da skakuće amo-tamo zajedno sa svojim psićem, pa škraba, šiva, oblikuje i grli drveće u šumi pa popriča s njim pa onda nekako drveće grli nju. Kaže mi na to: „Tako učim slušati“.

Ponekad se zaista uz nju osjećam glupo. Slušam je, gledam je i pitam se čemu sva ta pravila, uputstva, smjernice, silne knjige o odgoju djeteta, čemu sva ta promišljanja, napetosti, stezanja, nepotrebna uništenja te toliko lijepe, nesvjesne prirode zvane – dijete! Dijete, koje jednostavno zna živjeti bez plana, bez cilja, bez straha i to sada i ovdje, ne sutra, ne jučer, jer nekako prirodno zna da je ono što možda neće doći i ono što je već prošlo nevažno u odnosu na SADA.

S veseljem mi priča da voli avione, planine i nebo jer joj pokazuju kako je malena ustvari, a ja se na to s nekim čuđenjem nasmijem i istovremeno shvaćam koliko sam ja ustvari mala u odnosu na nju. Tolike mi godine pokazuje silne ljepote, a ja se ne mogu oteti dojmu da nekako i dalje slabo vidim.

Negdje sam pročitala da je najbolji način učenja podučavanje, jer ono što želite naučiti neće vam biti potpuno jasno sve dok to ne počnete podučavati. Zaista je to tako.

Puno vrijednoga i ispravnoga možemo naučiti od njih. Možda i to da se cijeli život vrti oko pogrešnih stvari. Možda i to da je sve okrenuto naglavačke, da nam je pristup pogrešan, da nam je sve ono što je lijepo postalo nevažno, beskorisno…da u svemu gledamo samo neku korist. Neki više, ili stalno, neki manje. A tome nas nažalost uče od samih naših početaka, čitavo obrazovanje, kultura, civilizacija uče nas kako postati istaknut, prvi ovdje, prvi ondje, dobitnik ovoga, dobitnik onoga, i kako postati „korist“.

Nitko neće (čast izuzecima), kada ga netko upita: „Tko si?“ reći, poput male divne djevojčice: „Ja sam rasplesani kozmos, nepresušna mašta, kreativnost, predanost, odgovornost, iskrenost, vjetar, cipelice, ja sam razigrana priroda i njen veliki slušač, ja sam VELIKO srce, ja cvjetam za sebe…", već će reći: „Ja sam doktor, odvjetnik, inženjer, stolar.“ Što pod time misli kada tako kaže? To nije osobnost, to je funkcija, uloga. To nije biće, to je korisnost!

Neki filozofi spominju novu opasnost (be)smisla: čovjek je sve manje ljudsko biće, a sve više tek obično ljudsko djelovanje! Kao što postoji i obično strojno djelovanje. Čovjek ima funkciju, stroj ima funkciju. Naravno, užas! Društvo te koristi kao takvog, i što mu je važnija tvoja korist, tim te društvo više cijeni?! Ali, da li je to odgovor na pitanje: „Tko si?“ Ako da, ako je to tvoj jedini vapaj, postat ćeš stvar, iskreno neispunjen, označen, procijenjen, objavljen, potrošen, izgubljen…

Slušajmo djecu, učimo od njih. Iznenadit ćete se koliko ne znate, koliko gubite, koliko ne osjećate, razmišljajući o životu, a ne živeći ga, upravljajući njime po nekim svojim teorijama, misleći da ste majstori u tome, stavljajući se u bezvezne okvire u kojima ste sve, samo ne vrlo živi. Tako i ja.

Vjerujte. Ne gledajte na sat, sat ima dosadne brojeve, dijelite vrijeme jednostavno; neka vam noć počinje kada poljubite dijete za laku noć, a završava kada mu se ujutro nasmijete i zagrlite ga. Tada počinje ponovno vaš sat. Sat učenja življenja. Iskusite ga. Divan je.

Poruku-završetak koju ste upravo pročitali kazala mi je ova moja djevojčica, na onaj svoj izvorni način.

A meni na um pada moj zaključak:

Uvijek kad društvom, među njegovim naraštajima, teku u svim smjerovima sokovi života i ljubavi, spoznaja i informacija, grade se i temelji održivog društva. A kad to zanemarimo, tkivo se kida. Nije nam dobro, ni kao zajednici ni kao pojedincima. I sve si mislim kako je sada to tako prisutno.

Zato sam sa veseljem i s namjerom uzela ovu moju malu prijateljicu kao veoma važnu učiteljicu. Dok još imam vremena, dok (i ona) ne odraste.

Linda Poščić Borovac