PM* BLOG

Ako želimo mijenjati svijet moramo biti nerazumni, nerealni i nemogući. Budalasti. Onakvi kakvi smo bili kao djeca, kada smo vjerovali da je sve moguće, pa čak i ona naša imaginarna, čarobna zemlja u kojoj nam je urnebesno dobro, koju smo docrtavali na kartu svijeta. Neki su je davno prije nas nazvali Utopija (grč. ou = ne, topos = mjesto, ili zemlja koja nigdje ne postoji), a mi smo je zvali Moge (izvorni hrv. dječji za „može“, moguće).  Zato mi se i dalje djeca više sviđaju nego odrasli. Uvijek opažaju i nekako prirodno znaju više. Još nisu naučila ne vidjeti.

No,… (taj me „no“ u ovim kontekstu brine).

Iako djetetova duša zahtjeva gledanje, kultura oko njega konstantno traži sljepilo. Iako djetetovo srce traži igru, živahnu energiju, maštu, žar, strast - društvo, škole, institucije te osobine do najmanjeg atoma kroz odrastanje stlače i ne dopuštaju im živjeti. Zvuči poput mučne napetosti koju moraju podnijeti. I dok tako odrastaju, istovremeno venu, povlače se ili polude. Na tom putu im nimalo ne ide u korist odgajanje uz konstantni narcizam, razmaženost, zavidnost, sebičnost i bespotrebni natjecateljski „duh“, jer čim krenu u svijet bezbrojnih mogućnosti, svijet obilja i nesigurnosti, svijet nadmetanja i okrutnosti mnogi se slome i propadnu, srozaju se i suoče sa neugodnom istinom da nisu spremni na život sa „vrlinama“ koje su svladali. Dapače, taj „ugrađeni“ narcizam prikriva čitavo more nesigurnosti, straha, depresije (za ovu potonju već Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi da će u narednih deset godina postati najraširenija bolest u svijetu. A, ako niste znali u Hrvatskoj svako sedmo dijete pati od depresije).

No,… (ovaj „no“ me u ovom kontekstu ne bi smio brinuti).

Prošlost nas uči jednu jednostavnu, ali važnu lekciju: može se živjeti drukčije. Uostalom ovaj svijet danas nije uređen na temelju nekih aksiomatskih zakona, čvrstih i zapisanih sustava razvoja donesenih od strane ptice Dodo izumrle krajem 17.st niti nekih apstraktnih sila, nego su ljudi ti koji mogu (i jesu) sami graditi svoj put i koji su činili presudne povijesne obrate. Stoga nam prošlost ne samo daje drugačiju perspektivu, nego i hrabrost i pravo na nove ideje. Nemojmo zaboraviti da su u toj prošlosti i oni koji su zagovarali ukidanje ropstva, pravo glasa za žene, pa i oni koji su doveli do nevjerojatnih tehničkih izuma i dostignuća, uspjeli, a smatrali su ih luđacima.

Kada malo bolje razmislite sve je to užasno ironično.

Nikada kao sada nismo uvjereni da nemamo više u što vjerovati, toliko smo omađijani tim stavom da ne vidimo nepravdu koja nas svakodnevno okružuje, ali s druge strane niti prave vrijednosti, koje se ne mogu izraziti brojkama, a najvažnije su za blagostanje i budućnost čovječanstva, na primjer - sretna djeca! Zašto im odmah ne vratimo igru, maštu, kreativnost, smijeh? Dajmo im zraka, ne namećimo im samo aktivnosti, zadatke, ne pripremajmo ih suludo na neko tržište rada za koje ni ne znamo kakvo će biti, pripremajmo ih na život (po mogućnosti onaj sretan)!

Jer kada malo bolje razmislite sve je to i više nego ironično.

Možda i znamo da u potragu za boljim svijetom trebamo krenuti iz učionica, možda i znamo da bi nam to bila najbolja intervencija za kvalitetnije društvo, no mi nekako i dalje volimo te ustaljenje forme, usađena pravila „uspješnosti“ mjerena visinom ocjena (ipak je to brojka, a mi brojkama neizmjerno vjerujemo), velike rasprave o sposobnosti, a ne o vrijednosti, o didaktici, a ne o idealima, o „najvažnijem“ (ali izuzetno pogrešnom) pitanju - kakve vještine i znanja učenici moraju steći za tržišta rada u narednom desetljeću? Wrong question!!Apsolutno pogrešno pitanje! Wroooooooong! Ili riječima Depeche Modea - the wrong questions with the wrong replies.

Ni prava pitanja ne znamo postaviti. Nije ni čudo, kad živote svodimo na ekonomsku kalkulaciju, prolazne i površne informacije, neutemeljene argumente, mašemo statistikama, izvještajima, proračunskim tablicama u kojima možemo iščitati sve osim onoga što u životu zaista vrijedi, slijedimo trendove nekih analitičara, „wannabe“ znalaca, umjesto da stvaramo trendove, da mijenjamo svijet i da se pitamo:

Kakva znanja i vještine usaditi našoj djeci do 2030.? Kako želimo živjeti u 2030.? Što uopće želimo? Više vremena za obitelj, hobije, prirodu, umjetnost, volontiranje? Što nam nedostaje? Ljubavi? Solidarnosti? Istine? Slobode? Zdravlja? Slobodnog vremena? Morala?

Ta pitanja su važna. A odgovori kreću iz učionica, od drugačijeg obrazovanja na temelju novih ideala jer na kraju krajeva, ne određuju tržište ni tehnologija što ima stvarnu vrijednost – to čini društvo, to čine ljudi, TO ČINIMO MI. Mi ljudi odlučujemo kako ćemo krojiti svoju sudbinu, a pojam kao što je „tržište rada“ će biti prisiljeno samo slijediti ono što zamislimo i iskrojimo. Zvuči jednostavno jer to i jest.

No, (opet taj „no“ – brine me) nove ideje nikada nisu problem, nego činjenica da je teško pobjeći od starih. Zvuči poznato, zar ne? Ali, ako opet malo bolje razmislimo, ideje, ma koliko budalasto zvučale, jedino su što je ikada mijenjalo svijet. I opet će. Nekako vjerujem da je većini ljudi srce na pravom mjestu. Znači sve je moguće.

Krenimo onda najprije sa pravim pitanjima! Evo, ja ću prva - što uopće mi želimo?

Linda Poščić Borovac, „Svi smo mi luđaci dok…“, to i za mene znaju reći dok pišem knjige, snimam filmove i sl., ali mi je povijest puno puta dala „za pravo“

Koautor knjige „DISASTER – dijagnoza modernog biznisa“, proglašena Best Corporate Book u svijetu 2021.g. od strane CMA u NY, USA